Salvador Dali je pripadao periodu nadrealizma, pa evo nesto i o tome…
Nadrealizam je umjetnički pokret nastao u Parizu. Nadrealizam je nastao i razvijao se neposredno iz talijanskog metafizičkog slikarstva i dadaizma. André Breton,francuski pjesnik, je prvi okupio umjetnike novog smjera svojim “Manifestom nadrealizma” 1924. g. Kao i futuristi, prezirali su sve zakone i ustaljene običaje, ali umjesto borbi s društvom, okrenuli su se od stvarnosti i usmjerili svoje napore istraživanju ljudskog duha za koji su smatrali da je potisnut i ugušen društvenim pritiscima. Breton je definirao nadrealizam kao “diktat misli, bez kontrole razuma, izvan svake estetske ili moralne preokupacije”.
Fantazijska, iracionalna, imaginacijska komponenta umjetnosti oduvijek je izražavala tajnovite predjele ljudske duše. Europska likovna umjetnost od srednjeg vijeka do danas otvara izvore imaginacijskog na razne načine. Tek u nadrealizmu su ove strukture ljudskog bića izašle u prvi plan i umjetnici su se skupili u jedinstven pokret.
Tipični motivi nadrealističkih slika povezuju nespojive oblike u biološkom svijetu ili zrcale neodržive ravnoteže u fizičkom. Tako neki stvaraju biološki “moguće”, ali neviđene i nepostojeće oblike organičkog svijeta, kao na slikama Francuza Ivesa Tanguyja (1900.-1955.) koji slika duboka beskrajna prostranstva u kojima se nalaze fantastični oblici – svijet apsurda i deformacija s izvorištem u podsvijesti.
Paul Klee (1879.-1940.) stvara isto jedan nepostojeći prostor koji je neizmjeran, sastavljen od pomno slaganih ploha nježnih boja, najsuptilnijih prijelaza koji zahtijevaju pomno promišljanje i prepuštanje mašti – spoj dječje naivnosti i jednostavnosti s vrhunskim znanjem i majstorstvom umjetnika. Dakle, jedno poetično i apstraktno slikarstvo u kojem boja ima potpunu autonomiju. Klee bi rekao: “Umjetnost je izrazito subjektivna”, i … “Umjetnost ne predstavlja ono što je vidljivo, nego stvara vidljivo.”
Drugi slikari, poput najpoznatijeg nadrealista – Španjolca Salvadora Dalija (1904.-1989.), nastoje što dublje prodrijeti u ponore ljudske podsvijesti (osobito strahova, bjesova, nemoći i mržnje). Dalí nastoji što točnije prikazati, u zbilji nemoguće, kombinacije iz snova, i to tako uvjerljivo da se doimaju posve istinitima. Te “fotografije sna” su tako pomno realistički naslikane da podsjećaju na naturalističke prikaze prirode iako im sadržaj nije životna svakodnevica nego vizije što ih duh i mašta stvaraju u snovima.
Sablasne prizore koji kao da izviru iz nekog sna prikazivao je i Nijemac Max Ernst (1881.-1976.). On je bio Duchampov suradnik još u doba dadaizma, a jedan od prvih i najistaknutijih nadrealista. U svojim slikama kombinirao je kolaž i frotaž (franc. frottage = trljanje) iz kojeg je dobivao posebne efekte (dekalkomanija).
Blaži tip nadrealizma samo zbunjuje, ne izaziva tjeskobu ili nelagodu tipičnu za nadrealistička djela, već se doima više kao zagonetka i duhovna zabava. Takvo slikarstvo zastupa Belgijanac René Magrite koji se najdoslovnije poigrao s pojmom “slike” stvarnosti i umjetničke “slike”. Na njegovim se slikama nespojive “bezezlene” stvari i pojave stapaju krajnjom jasnoćom i oštrinom.
Sličan pristup imao je i Engleski grafičar M.C. Escher koji istražuje paradoksalne, prividno istinite, a zapravo nemoguće prostorne odnose.
Posve optimističan i blago ironičan pristup ima i Španjolac Joan Miró čije su slike obijesne igrie veselih boja, rasutih apstraktnih oblika u plohama mekih obrisa, ili pak oštrih linija u kojima prepoznajemo figure pretvorene u znakove u neobičnoj igri.
Za razliku od ovakvih kombinacija Talijan Alberto Giacometti (1901.-1966.) zaokupljen je prikazivanjem samospoznaje, egzistencijalizma kroz svoje istanjene krhke figure koje su uvijek neko mišljenje u prostornom odnosu. Dok je Marino Marini (1901.-1980.) zaokupljen problemom ravnoteže i gubitka ravnoteže prikazujući uznemirenje ljudskog bića. Njegove brojne varijacije konja i konjanika se sve više sjedinjuju u tragičnom posrtanju i padu.
Salvador Dali 